JELEN

Lepa je njegova izdužena senka pred veče
On kao da je izašao iz slike ne iz šume
Snažna rika ravnicom dok muški gazi sneg
I taj dragi lik u celcu prema suncu

Sapliću se vitki rogovi o večernje niti svetlosti
Strasna je igra na nisanu krajnjeg besmisla
Čovek mora da se probudi i sačeka
Dok se ne seti svih uvreda i kapi krvi u žilama

Teške su i neponovljive istine vezane za nas
Razapete kao zvuk između ploda i smrti
On je zaljubljen u slobodu satkanu od grana -
Zašto i čovekova ruka ko srce ne sanja

6. 2. 1978.