DOK JE KUPAM

Savija se prema meni kao crv
natečena, pokisla. Oseća
lupanje vode, otvara
i zatvara uši, čuje
kako slabi glasovi beže,
stojeći, klimajući se, odjednom u pola puta
zaboravlja što je to bilo-

zadržava spori ples. Nešto se zaglavilo
u atome, kišu. Spaja se
sa crnom materijom
vasione, nevidljivim
ljubavima, od kojih
odeljuje naš život. Oseća
tačnu udaljenost od površine. "Ne mogu
se pomaknuti" govori i kreće.