Slika
postavljena
na njen mrtvački sanduk, između cveća
zadržala je
na vreme
svetlo koje je bilo onog dana
ona pramenasta,
dok sedi na njegovim ramenima
raširila je ruke kao da će odleteti
osmeh koji sija pored nas odlazi prema gore
iz tih cvetova,
iz tela
koje joj je kasnije smetalo, i razumem zašto
gledajući
na stisnuta,
elegantna
nastanjena ramena, istegnuta, kako lete
dok
slika je vraćena
a njeno telo sad tako maleno
je nošeno
opet
na ramenima muškarca.
***
napisat ću
nekome, koga ne znam
na zelenom papiru.
potom ću otići
u dugu šetnju.
između drveća.
Očekujem odgovor.